… jope pope pušćaj trope fila, il’ tak neš

Sad ako Drna hoće živjeti

Kažu da je sreća u tri stvari. Pa da vidimo koje bi to sve tri stvari mogle biti.

Možda ponajprije ustrojiti redoslijed stvari kako nam one inače dolaze kroz život. Prvo ti se učini da ono za što se nitko ne zalaže može biti nešto od nekog značaja pa se upustiš u avanturu zvanu razmišljanje. Nisam namjerno napisao posao zato što posao, isto kao i biti bahat, zna svaka šuša no misliti je ipak ono nešto malo više u ‘žižu’, u suštinu stvari. Svatko normalan iznerviran od samokažnjavanja vlastitog ega na način da ne samo da se pokoravaš bez pitanja i razmišljanja već i da sam sebe počinješ uvjeravati u bajke. I način na koji razmišljamo. Kad samo po sebi stvari više izgledaju izlizano. Zato, i samo zato što funkcionira, ide kao podmazano.

Tada shvatiš da je ta ‘glatka’ i ‘masna’ stvar onaj klasični oblik penetracije života u tvoje jastvo, u tvoju intimu, prepliće se poprijeko tvojih fino istkanih misaonih procesa i ne više tako glatko počinje bučiti i krčiti i roktati i groktati, i svašta nešto samo ne onako kako treba bit. Bez pitanja i pogovora.

Da. Vidim da se sad smiješ pa se pitaš što me tjera da ne izgovaram tu čarobnu ‘pravu’ stvar koja je u svetom trojstvu sreće koja je u trodijelnom izdanju. Jest da ljudi vole s vremena na vrijeme dobiti po dupetu ili popušiti nešto mimo duhana, rekli bi. Da, ta stvar je ona koja se kao Uliks (inače roman koji je pisan deset godina) počinje rastezati poput žvakače gume po tikvi, vrišti, stenje i urla, a onda utihne, stane, zamre.

Ne. Nije to nešto kao šamar. Možda više kao neuralgija. Neki osjećaj probadanja, snažan i moćan. Pa sve u nadi da se pojavi neka želja barem na trenutak, ta uzdanica dama je noći koja topi mnoge, samo zato što čovjek ne nadajući se ni na kraj pameti to dobije, ili možda bolje reći popuši, opreza nikad dosta. Tko bi taj koji tako uživa dok svijet oko tebe živi i vrišti, trči i galami, i sva mu onda čuda slična. Doživljaj šetnje kroz lunapark. Sve blica, drobi, zvoni, svira, bûči, galami, nervira.

Ma ko’ ne bi uletio bilo gdje makar na sekundu. Onako bez fige u džepu. Odvažno i hrabro. I onda evo ti ga na. Popušio si foru. Jesi prika, jesi dabome. I to ne samo zato što si naivčina ili bedak. Ne samo zato što se bojiš da ne dobiješ po glavi. Ovo je tek prvi korak prema savršenstvu. Tek si prohodao. Učiš dok se sve čudom pitaš da li se isplati ili ne. No postavljaš si potpuno krivo pitanje. I nije po srijedi hazard koji te vuče u neizvjesnost dobitka. Ne, ne, ne. Uvlači te tvoja budaletina koja bez kontrole, nekontrolirano, lamentira sam sa sobom i udovoljava sâm sebi. I kako to inače biva kad predugo blejiš u Sunce i onda se čudiš ko mačka vlastitom repu da što se to događa pred tvojim vlastitim očima. Ne. Nije to zabluda u koju želiš vjerovati zato što te zapravo uopće ne zanima kraj. Vrlo vjerojatno i izgledno je da ni sam početak gubi smisao. Naravno. Bez konca i kraja. Samo vrtiš misli kao mlinac kavu dok ne samelješ do najsitnijeg i do nebitnog.

Svatko normalan tko ima želje nađe se tu i tamo, ponekad, u životu ispred zida što kao ‘kinder jaje’ skrivenu igračku skriva tajnu onkraj druge strane. I nije problem ne znati što nam sudbina nosi za uzbuđenje već i ono što slijedi nakon otkrivenja. Imaš dvije situacije gdje se nađeš. Ili ostaneš zblenut široko razjapljenih usta kao da te netko polio hladnom vodom, ili se počneš hihotati i samoživo smijuljiti sam sebi onako kao da pokušavaš zagurati bradu iza dušnika, valjda bi htio saviti vlastitu šiju tako da vidiš kroz vlastita leđa kao ono ‘dal’ te netko gleda’ dok likuješ jer si dobio na lotu ili tak neš slično.

Ne. Nije ni to. Mislim da je takav pristup gubitnički. Nije sreća ni sudbina da dobiješ onu stvar bilo gdje. To jednostavno nije u redu. Dakle prva stvar od svetog trojstva nije ona muška sramota koja katkad zaluta i na koje dobro mjesto pa opet. Dobro što je onda ta jednina od trećine? Učenje nije zato što se tako ne uči. Uči se prepisivanjem, štrebanjem i poslušnošću. Dobar učenik je samo dobar i miran. Trebaš biti lijep. Naočit. Stasit. Krepak. Učtiv. Pa opet te nešto, reći ćemo ‘pika’. Vele stariji da pamet hoće ‘žuljati’. Dobro onda. Ako te nešto žulja a imaš stalno taj čudan osjećaj da te i pika ujedno, onda nemreš’ sam tak odmahnuti rukom kao da tjeraš muhetinu onu debelu mesaricu. Ne zato jer je opasna, već zato jer je gadna. Grda masna debela mrcina. Odurna muhetina, zunzara. Da je zelena a ne crna bila bi kreketuša. Drekača. Žena koja dreči ko sumanuta.

Meni su često govorili da mûčim malo dok stariji pričaju. A slušao sam ja njih kako oni to pričaju i znam samo da sam čuo da govore o ovom, pa o onom liku. Pa da se dogodilo to, pa ono. I tako sve redom. Pričate jel’ da? Vidim. Vidim i čujem. Nisam gluh a bogami ni ćorav. Nakon svog tog silnog mukanja dobro da nisam posto veća bičina nego jesam. Jedni bleje, drugi kvocaju i tako ima tih zvukova, onomatopeje, koliko ti srce želi. Ne nije ona trećina neko čuđenje, nije ni osjećaj. Malo se osjeti nelagoda. Bockanje, lagano preznojavanje. Rekli bi doktori somatski poremećaj. Kasnije dok narasteš možeš to nadograditi do psiho somatskog poremećaja čak. Ali nije to cilj. Ako se tu sjebeš onda ti ostane trećina forever.

Uzimam salamu, margarin i sol a na salami pogodite ŠTO ????

Nije lako bubamari kad ju zamjene za nekog drugog nametnika. Bubamare su zapravo slatke male krvoločne životinjice koje svojim malenim zubićima laganim potezima uvježbanim milijunima godina otvaraju posebne poklopčiće na leđima biljnih uši i na taj način, nazovi prenose, vrijednu tekućinu u malena skladišta koja se nalaze ispod V2 kombiniranog pogonskog stroja koji služi za transport naše drage i slatke bubamare do skladišta gdje žive još slađe i još manje i to u ogromnom broju bebe bubamare koje se još ne znaju dobro hraniti pa ih onda tate i mame bubamare hrane. I one viču “Njam, njam.” i fino im je to papati zato jer bebe bubamare jako jako vole slatko. To vam je isto kao kad vam vaša baka napravi pekmez od šljiva i onda na zimu ispeče fine salenjake s tim istim pekmezom od šljiva koje su rasle tik do kotca za svinje od kojih je napravljena mast. I ta mast je fina za papati. To je u narodnoj predaji poznato pod nazivom kao ‘pekmez od svinje’. Eto. To je jedan vrlo jednostavan primjer kad se čovjek upita što se to upravo dogodilo u njegovoj glavi, tik ispod lubanje, dok je čito’ ovaj dio teksta.

I ne. Nije po srijedi nikakav znanstveni eksperiment. Samo običan tekst koji tako, eto malo čudno izgleda. Sigurno ne bi pao stroge kriterije kod kojeg klinca. Zato im slobodno smijete pročitati ovaj dio teksta kao da je vaš. To meni ništa ne znači a vama bi možda bilo drago napokon vidjeti kako to izgleda dijete kad se smije od srca pa sve do suza. Ne to nije neka bolest ili poremećaj. Ne mislim na sebe. Pričam o vašem djetetu koje se cereka i možda pušta vodu na ventilu a da toga nije ni svjesno. I ne nije vam se klinjo pokvario da ga morate odmah, iz istih stopa, nositi na servis kod doktora ili doktorke opće prakse da bi to onda… onda, da bi to onda … moglo, možda moglo, barem malo ili djelomično popraviti stvar. Valjda. A ko’ će ga znat’ moš’ ga jebat ak se pokvario ono skroz, barem znaš na čemu si i moš’ ga bacit’ i sve ukurac. Ko’ ga jebe kad već psujemo neka nam se omakne i koja o dupetu i pimpaču(za slučaj da nemrete naći uputstvo za tumačenje onih stvari). Jebiga sad ispada da samo prostačimo no morao sam radi boljeg efekta. To ti je tako kad hoćeš dobit crvenu boju bez boje i kista. Haha. Baš me interesira ko bu sve ovo čital. I sleng. Mrak. Znam sve zeke peke i cake. Furke i beštime. Dobro. Dosta.

Da. I meni se čini da je možda radoznalost jedna trećina. Odmah si riješio egzistencijalno pitanje odnosno pitanje egzistencionalizma = Egzistencijalizam naglašava još nekoliko pojmova, poput slobode, zatim sloboda podrazumijeva odgovornost i ističe brigu za smrt, jer svaki je pojedinac …(kako to na googlu vele). Ako ikoga zanima neka si sam pogleda. Baš je interesantna tema. Da. Onda imamo sljedeće.

Ukoliko naš protagonist ima smisla za humor, i onda u život krene sa nekim glupavim pitanjem tipa “Drugarice, da li sam ja dobio jedinicu zato što nisam to sve naučio napamet … mislim, zato što nisam to dobro ‘naštrebao'”. Odgovor vam ne želim reći. Mada je meni osobno bio kul, a koliko se sjećam ostatak razreda je vagao da li imaju neki osjećaj ‘bockanja’ i/ili ‘znojke’ odnosno onog glupavog izraza lica koji kao da ih nešto je..e ali nisu sigurni jel dobro ili nije. A nisu ziher prije nego što doma dobiju savjet koji kako da se da kapitalizirati ako slučajno skuže pa da ne dignu ruku bezveze. Bolje je opet doći doma i donesti kost dragim ukućanima jer nedo ti Bog da bude kojim slučajem obrnuto, pa makar i priča bila zakurac glavno da postoji hijerarhija tipa vojne hunte i režima, jer bez režima se ne užima odnosno kapitalizira ukoliko odmah na prvu nisi ispo’ kreten ako ništa pred svojim rođenim starcima i ukućanima. Baš lijepo. Dijametralno suprotno od one pričice o malim slatkim proždrljivcima bez kojih ova priča epskih razmjera ne mi nimalo imala smisla. O čemu bi onda pričao? Pobogu…

O autoru ddrnic

... noting special to say about me, love science , all about computers , hobby in electronics but not recently , love to scuba , new music like tech house and all kind of it ...man of nature , philosophy in build in me ... etc.
Ovaj unos je objavljen u ...novijen ja !. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.