Rad, rad i samo IT

Kako se kalio čelik

Još dan danas nije jasno od kuda dolaze oni razni proroci o kojima sam već nešto pisao i prije. No krenimo od početka. Dio po dio. Za oglednu točku možemo uzeti onu tamo neku onih dana dok još religija nije ni postojala. Doba paganskih vjerovanja i obreda. Doba vila i vilenjaka, vještica, gnomova, trolova i svakojakih šumskih bića.

Bilo je to vrijeme kada su, pretpostavljam, ljudi bili i divljiji i slobodniji, opakiji i puno ‘luđi’ u odnosu na ove danas. Ipak, nešto se promijenilo. Zapravo možda se nije promijenilo apsolutno ništa. I nije ako se uzme da smo ostali poprilično onakvi kakvi smo i bili ako ne još i gluplji, pošto nas zaglupljuju na sve mile i nemile načine.

f7061a32bc2d41977222aae152d30af4

Možemo mi govoriti o tome kako smo mi ljudi od nekog višeg intelektualnog dosega samo zato što smo napokon stali na rep evoluciji koju smo zamijenili civilizacijom. Civilizacijski doseg rekli bi neki koji do toga i ne drže baš nešto posebno. Što smo to točno napravili? Pa za početak, a razvidno je, pojava je čudnih ljudi odnosno osoba koje jednostavno ne pripadaju u ovu priču i koja je zapravo još uvijek na tragu evolucije pa stoga nisu baš ‘kao’ evolucijski dosegli taj neki nivo s kojeg bi mogli i imali prava progovarati i sebe kititi misaonostima.

Baš kao kad bi se reklo kako nekome nešto jednostavno nešto ne stoji jer nije ukusno, mada se o ukusima ne raspravlja. No da sad ne odemo u neke nakaradnosti možemo ostati na jednostavnoj postavki kako smo svjedoci nečega sličnoga sukobu generacija pa tako u ovom slučaju možemo reći da je riječ o sukobu odlučujućeg čimbenika naspram trenutne situacije.

Isto kao što prilika čini lopova tako i ova pomalo dosadnjikava vremena čine razne stvari i prilike poprilično izvrnutima, naopakima. Tako na primjer sve dobre stvari koje učinimo kroz život nisu uvijek one stvari kojima nas društvo baš često ne krasi. Dapače baš suprotno. Nije jednom bilo da su za nama išle raznorazne priče i objede u ne tako revijalnom tonu. Pa da baš i ne postoji tako težak gaf koji bi nas karakterizirao kao one koje se treba nekim sredstvima uklanjati iz društva.

Pa zar ljudi koji rade i ne griješe? Naravno. No postoje dvostruki kriteriji po kojima već duže vrijeme postoji jasno odijeljena crta između onih koji su dobri i koji vrijede i onih drugih, niži oblici života, bezvrijedni, jadni, obični, nebitni. Odbačeni i zaboravljeni a možda čak i izbrisani.

Što se onda to treba dogoditi za ne znam što. Svako pitanje čini mi se kao suvišno, bespredmetno, i nekako uzaludno. Ipak ima svijeta. Trude se. Rade i šute. Nije to više ona naša povijesna šutnja već jednostavno neimanje drugog vremena dok se kali čelik.

Širom otvorenih očiju i čvrsto zatvorenih usta, možda čisto iz nekog prkosa. No pamet ne da. Lete misli nekontrolirano kao laste i živ živ živkaju poput malenih jata vrabaca koji svojim beskonačnim pričama kao da pokušavaju shvatiti zašto uopće crvče i dreče. Da. Unutrašnji monolozi ponekad postaju filharmonijske harmonije dobrih i poznatih zvukova, tonova i misli koje se kotrljaju moždanim vijugama poput otpuhnutog oblaka dima ispuhanog iz sretnih pluća u prostor za osvajanje. Samo ravno, pravo. No mislima nije dobro držati lekcije. Mogli bi dodirnuti neki skriveni kutak tamo gdje žive razna bića koja obitavaju po skrivenim kutcima našeg sjećanja pomalo zaboravljena, izblijedjela možda već i požutjela slabim sjećanjem deformirana u ružne uspomene daleko od naše pozornosti pretvorena u neka samodostatna stvorenja puna očaja i mržnje, strahova, užasa.

d2624726fe69554c82deab23a2fc49dd

Nedovoljna samokritika nešto je što se ponekad čuje tu i tamo dok razmjenjujemo naše intimne razgovore s poznanicima i ljudima koji ponekad slučajno zalutaju u naše živote. Za one koji ne znaju što bi to točno značilo postoji jedno jednostavno objašnjenje, barem ono za koje sam ja čuo kada sam prvi puta čuo da tako nešto uopće postoji. Možda i nije najgora stvar u životu i ne čuti za nešto što se inače vrlo rijetko ima prilike čuti. Zato možda možemo i preskočiti opet onaj dio koji bi kao fol trebao dati neko smisleno objašnjenje koje opet kad kreneš propitkivati ne daje nikakve rezultate u obliku zadovoljštine ili barem nekog izmišljenog osmijeha na zgrčenom licu.

Plikavci, žbirotinje, tipavci i dr.

Tipavce već jako dobro znamo. Isto kao i stručnjake paličnjake. Ima i raznoraznih monstruma i čudovišta. Navodno postoje i još strašnija bića koja kako mi se čini nikad nitko nije vidio. Zato tu vrstu bića nazivamo mitska bića koja još i dan danas žive po raznoraznim povijesnim relikvijama, po prašnjavim policama u obliku raznih knjiga što onih dok je poimanje o svijetu bilo još u povojima pa sve do najnovijih knjiga gdje ima raznih šumskih duhova i mitskih bića koja obitavaju po najčudnijim mjestima i kutcima.

Jedna od tih epskih priči jest i jedna koju ne rijetko gledamo na našim malim ekranima i začuđeno se pitamo kakva li je to samo mašta potrebna za izmisliti potpuno neke svjetove koji ne postoje nigdje okoli nas niti ih je moguće, po starom dobrom običaju samo prepisati kako to već spomenuti paličnjaci rade i prakticiraju. Svjetovi i krajobrazi koji ipak pomalo podsjećaju na ovaj naš svakodnevni svijet s ponekim detaljem kojeg znamo slučajno pa primijetiti dok trčimo za slavom i uspjehom. Nekim našim zgotovljenim putevima već dobro poznatima svima koji su se opekli na vrelinu slave.

Dok s jedne strane imamo gospodare ljudskih sudbina koji jednostavnim potezom pera, odnosno ono što vrijedi za ova vremena, pritiskom na par tipki ili klikom miša imaju moć stvaranja ili uništavanja kao da imaju čarobni štapić. Isti ti ljudi, možda bolje da kažem rulja, oni su koji svakodnevno troše moje slobodno vrijeme koje nije njihovo slobodno vrijeme i to uporno ne žele shvatiti. Moje riječi, moja djela, moje misli su samo moje i pripadaju isključivo meni i nikom drugom. Nitko nema pravo krasti vaše vrijeme niti ima pravo postavljati se kao prometni policajac koji sa prometnom palicom regulira kretanje vašeg života a kada napravite kakav možebitan prekršaj onda vadi onu fućkalicu i rastura vam vaše meditativno stanje na najjače. Kakva bezobzirnost, kakva bahatost.

I tako prolaze dani idu godine. Mene moja draga vidit’ ne može. I što sad. Nije da se baš moramo dopasti baš svakome i nije baš da moram baš svaku osobu koju sretnem u životu prihvatiti i eventualno zavoljeti ako ništa barem kao dobru osobu i prijatelja. Možda smo svi već pri kraju živaca i na rubu emotivne egzistencije pa zato onda postajemo emotivnim vampirima i puštamo razne demone da nam razaraju nutrinu. Isti oni demoni o kojima neki samo tako pričaju kao da reklamiraju Čokolino ili vrlo jeftine i nove pelene koje su zbog opravdanja i dalje previsoke cijene iznijele neke novitete koje na ovom modelu djeluju mnogo bolje. Moš mislit’.

No došla su vremena kada šuše i gušteri imaju pravo moralizirati i govoriti što je pravo a što krivo. Nekad davno postojao je je jedan crtić imenom Kapetan Zaspan koji je kada bi neko dijete usnulo krivi san ovaj bi upadao na svojem nekom letećem stroju i naravno spasio ‘stvar’ u zadnji čas. Nešto slično počelo se pojavljivati u stvarnosti i više nije dijelom animirane industrije i ne služi za zabavu najmlađih. Taj neki novi društveni fenomen nije niti spada pod dobro poznatu nam etiku. Tu nema baš puno etike kada ti svatko kom se digne ona stvar može upadati u tvoj vlastiti život sa svojom nekom Bog te pitaj kojom pričom koja uopće čak niti ne podsjeća na one filmove naučno-znanstvenog ili mitskog karaktera.

Da skratim nešto za što ne bi bilo dosta ni svih fotona na ekranu koje sam po izbacivao zadnjih godina iz ekrana mog računala. Svo prstoglavljenje ovog svijeta i upareno barem s jednom visoko kvalitetnom konjskom snagom ne može ući iza zavjese ili možda bolje rečeno zida iza kojega ljudi od morala novog doba zrače bolesnim svjetlom po svjetini koja ko’ muve bez glave u borbi za goli život i ne primjećuju što im dileri tuđih sudbina pripremaju za hladan desert.

Tko sam zapravo ja

Iako nikada nisam ni htio ulaziti u ovaj dio priče gdje bi ja trebao, barem pokušao, ispisati tko sam zapravo ja. Možda ako pogledamo sociološki pa probamo postaviti svoj de jure pijedestal načinjen od onih značajki po kojima nas vidi ostatak svijeta. Dakle ja sam Balkanac, Hrvat i Ustaša. Mi smo čudan narod koji se boji propuha, čije ulice imaju više nadzornih kamera nego neki svjetski nacionalni muzej. Narod koji jede juhu prije glavnog jela, a uz glavno jelo jedemo salatu. Volimo deserte ali pošto vlada kronična besparica nismo baš u mogućnosti počastiti se i tim dijelom svakodnevne nam prehrane.

Oni koji još drže do tradicije ponekad se zamataju u triješće i glume Zelenog Juru, palimo krijesove, idemo na poklade oli ti maškare, mačkare, mačkarane, zvončare, žudije, karnevale, pučke fešte i još sto čuda kojih ima samo još po, barem si tako umišljam, samo po nekim krajevima koji imaju neku vezu sa Slavenskim korijenima. Izgleda da je to tako još od davnina a kako stvari stoje bude još stoljećima. Palimo mi sve i svašta. Pušimo ko’ Turčini, pijemo više od Rusa, jedemo ama baš sve pod milim Bogom. Nema tog dijela praseta kojeg moj dobri Hrvat ne pojede ili na neki način iskoristi. Mislim da samo papci završe kao otpad i to od onog vremena od kada se ta interesantna rožnata tvar ne koristi za kojekakve kopče, broševe ili češljeve. Možda se i to vrati samo da neki dizajner nanjuši kako organizirati dostavu i eto novog hrvatskog proizvoda.

Da i kad si čovjek onako malo premota na brzaka sve te čudne stvari i običaje ovih krajeva što bi te onda trebalo začuditi kad jednostavno više ne postoji ama baš ništa pod ovim suncem što te može iznenaditi. Nekima je sigurno zapelo za oko onaj dio o Ustašama. Znam znam. Idu vam na živce priče o partizanima ustašama i četnicima. Idu i meni i svakom normalnom. No problem je u tome što je sve to dio naše povijesti a kad si rođen kao Hrvat u Hrvatskoj onda ako je suditi po pričama vaših susjeda onda je najnormalnije one druge koji žive u susjednoj im državi zvati svakakvim pogrdnim riječima pa tako i Ustašama. Da li sam ja stvarno Ustaša. Naravno da nisam ali zato sam Hrvat a onda vam to dođe na isto. Pametan čovjek pomiri se sa sudbinom i prihvati sve ono što život baci na tebe pa onda krotko dereš zubnu caklinu dok ti u žilama kipi ključa i hukti sve u šesnaest. Onda se sjetiš da jednostavno nema smisla beni objašnjavati zašto to možda nije baš tako kao si on to zamišlja, da nisu svi ljudi isti, da nam nije svima isti čaća i da nemamo svi istu mater i da se ne molimo svi istom Bogu, a neki i Vragu, i da ne dolazimo svi iz istih društvenih slojeva itd.

9d37f12ee87825b9413b9b200850c9e2

Dakle, ki mi je taj ki je mi je?? Jel neki Vrag ni u redu s meni? Jel me prebaciva il’ sam puko’ ko pi***? Hmm? Hmm? Kaj bi se svadili sa mnom? Mislim da se to zove provociranje, pucanj u šuplje, mlohava ćuna, ćorak. Ništa od toga. Onaj tko sam ja nikada ne će polagati račune nikome osim dragom Bogu i to onda kada dođem pred vratara raja Petra. Ja znam da nisam onaj koji kada mu je libido manji od one stvari u miša upada u tuđe živote i nameće odnosno podmeće svoja kukavičja jaja i prljavi veš. Smrad trulih lešina nikome nije drag pa tako ni meni. Ovim putem šaljem poruku da me se klone svi oni koji misle da je njihov život i dupe bitnije od tuđih života i u to ime kopipejstam par starogrčkih mudrosti pa ko’ voli nek izvoli: izvor Pixelizam.com

“Ako nešto želiš da uradiš pameću, onda o tome razmišljaj noću.” Pitagora

“Brige bi nas trebale voditi u akciju, a ne u depresiju. Nijedan čovjek koji se ne može kontrolirati nije slobodan.” Pitagora

“Bogati su oni koji nemaju želja, a prosjaci su oni koji stalno žele imati još više.” Diogenes

“Bogatstvo se ne mjeri materijalnim vrijednostima koje čovjek posjeduje, već čašću koju je stekao.” Epikur

“Bogu je svejedno, pojmove dobra i zla izmislili su ljudi.” Heraklit

“Čovjek je po prirodi politička životinja.” Aristotel

“Čovjek se treba više brinuti za dušu nego za tijelo.” Demokrit

O autoru ddrnic

... noting special to say about me, love science , all about computers , hobby in electronics but not recently , love to scuba , new music like tech house and all kind of it ...man of nature , philosophy in build in me ... etc.
Ovaj unos je objavljen u ...homework. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.