Slonovi crvenih očiju i igra utega

Šetnja

Ima već čitav mjesec dana dok sam šetao Kauflandom i začuo neko komešanje u mojoj slušnoj periferiji tipa da je odluka o kojoj se već danima u mojoj glavi čitavo vijeće staraca dogovara o konačnom sudu kako ono nije baš dobro te da ne bi bilo loše promijeniti stav. E sad baš da se nisam uzbudio i jesam no koliko je to bitno ako ti taj trenutak neko vrši atak na tvoju privatnost iz neke kukavičke zasjede i onda ti još pokušava uvaliti neko trećerazredno rješenje – baš i nema prođu, barem ne kod mene u mojoj smjeni.

Dobro mogu se i donekle pomiriti da sam, i to češće nego li prije, primijetio da u zadnje vrijeme ljudi nekako kao da na sve načine pokušavaju izaći iz svoje vlastite kože. Sad da li je pitanje da su isti ti ljudi u ova teška i problematična vremena jednostavno, a pošto su nova vremena, na neki način natjerani preživljavati tako da ih nekim slučajem više zanimaju tuđe misli ili je to samo slučajno pa bi se to onda onako ofrlje mogla postaviti odokativna nestručna dijagnoza nazovi liječnika da se radi o paranoidnom poremećaju i da ti i takvi glasovi u glavi koje neki koji inače vole koristiti vlastite resurse za promišljanje primjećuju. Naravno da da pa stoga nije baš zgodno kao kakva baraba upadati na tuđe zabave bez pozivnice i to preko plota pa prek’ bašče i ravno na barmena.

Ipak zbog opreza volim često puta propitkivati odavno utabane staze kojima se kotrljaju moje kuglice kao u onom animiranom filmu ‘Izvrnuto obrnuto’ koji isto kao da se nekim čudom otkotrljao iz mojih rajskih vrtova i onog kako ga ja volim zvati Disneyland-a. No to je pak druga priča. Ono što je bitno jest da ako bi i htjeli da kad vas se čuje onda morate i poraditi na tome umjesto da kultivirate sate i sate prepričavanja već viđenih i sto puta ispričanih priča koje jednostavno zovemo dokolicom, a ta ista dovela je baš ovo naše društvo na rub provalije gdje kreativnost potječe iz stražnjica nadređenih koji pak svoju inspiraciju dobivaju od preskupih i precijenjenih PR agencija koje pak svoje nadahnuće ‘dobivaju’ bespoštednim rovarenjem interneta od kojekakvih žutih štampa i spin agencija koje koriste iste te za promociju još veće ignorancije i još više zbunjenosti među stanovništvom lijepe naše plavo zelene kuglice. Da u ovom suodnosu i ne spominjem poštenog gnjojitelja koji kako se vidi uopće ne postoji na ovom svijetu ni u virtualnom ni u svijetu bloga. Uopće ga nema. Nema niti glas. Prava društvena definicija NULE! Čista…fantazmagorija

fantazmagorija (grč. φάντασμα: pojava, priviđenje + ἀγορεύεıν: govoriti, prema ἀγορά: skupština), nestvarna tvorevina mašte; priviđenje u vrućici ili psihopatskom stanju; vještina izazivanja mističnih (čarobnih, sablasnih) slika i likova s pomoću optičkih obmana; opsjena, sljeparija.

izvor: http://www.enciklopedija.hr

I da stvar bude još gora ti i takvi koji to čine, a ovo je već totalni kliše kako bi rekli i oni obični ali i oni napredni mislioci , od originala pa do onog konačnog oblika da ta fina veza izmeđe misli od stanice ukrcaja pa do dolazne stanice i svi oni događaji po putu jednostavno bivaju izbrisani kao i sve one finoće misli. Odstranjuje ih se i postavlja infantilan oblik iz kojeg se osim onog već klasičnog populizma ne da iščitati apsolutno ništa. Obično trabunjanje i pamflet – člančić, knjižuljak.

Takve priče tjeraju te na zijevanje, naravno zato što izvorna misao dok je sazrijevala u tekst, pa dok se tekst odbijao autoputovima, brzim i slijepim ulicama, kaldrmama i da sad ne izmišljam kojim sve ne projekcijama putanja i kojom sve ne kvalitetom prolaženja pa da ne kažem škripe, štektanja, drečanja, i onog zvuka za koji ne mogu odmah naći ime a slično je kliženju nečeg krutog kroz nešto želatinozno a najbliža slika je defeciranje uz blažen osmijeh na licu kad čitava priča jednostavno biva ‘položena’ prstoglavnom tehnikom u ovom slučaju na tipkovnicu računala.

Zastoj

I onda staneš i pomisliš “Dobro pa zar stvarno mislite da na takav brutalno jednostavan način možete upadati u tako fine misaone strukture?” Ne. Poruka je jasna ako se malo čita između redova. I nije mi jasno tko to tamo pjeva da to treba i činiti jer taj naš ‘ego’ je baš gadna stvar pa eto zašto ne bi još nabacili malo dreka na hrpu ta ionako malo tko zna kako čitava stvar klapa a još manje u kojim granicama. Kako sam već prije pisao a možda i samo mislio, to ti je ono kad kreneš razmišljanjem naglas nekako sam sebe osujetiti u namjeri da ne bi kojim slučajem ostala neka ideja nezapažena pa eto iz čista mira počneš trabunjati naglas iz petnjih žila i sve u šesnaest.

“Da.” rekao je jednom jedan slavni ministar obrane tu slavnu rečenicu. Hoću reći da iako je stvar škakljiva kad je u pitanju unutarnji sukob svog jednoznačnog ‘ja’ i onog tvog općenitog i opuštenog ‘ja’. Da ili možda da s upitnikom iza te potvrdne riječi. Ono ‘da’ s prizvukom onog ‘ne’. No problem je kod iskusnog metafizičara da ‘taj’ ‘da’ nije samo jedan obični ‘da’. Ne. To je taktička nuklearna bojeva glava koja je upravo montirana na projektilnu raketu koja će pogoditi svoj cilj čitavom svojom silinom postulata. Dakle u pitanju nije samo jednostavno pojašnjenje tipa jednostavnog odgovora na jednostavno pitanje, već nečeg puno više složenosti.

Nije dakle za zamjeriti to što te uporno na raznorazne načine i koristeći se kojekakvim smicalicama pokušavaju zastraniti od tvoje prvotne namjere već i raznim modusima pokušavaju obeznaniti u tvojoj nakani oplemenjivanja etera.

Dakle nije moguće napraviti ikakav kvalitetan pomak od mrtvila prema nečemu što bi bio neki minimalni oblik života. Oriđiđi ideja je uvijek nekako punija ukusom i svim onim epitetima kojima odiše nešto što je vrijedno i po čemu se onda ravnaju svi ostali npr. proizvodnja vina, pive, sira, mesa itd.

I stvarno. Zadnjih godina gledam te naše suhomesnate proizvode pa tako od nekad pristupačnih šezdeset pa najviše do stotinjak kuna po kilogramu danas su cijene astronomski skočile i do dvjestotinjak i više kuna po kilogramu pa u šali znam reći sam sebi kako ne kupujem tu jeftinoću i da kupujem samo one od ‘barem’ trista kuna po kilogramu. Naravno izgleda da je đavo odnio šalu i da više ne nosi Pradu već nešto puno skuplje a čemu ni ime još ne znamo. Uz recimo cijenu bakalara kojeg je već i po nekih tristotinjak kuna po kilogramu moguće pronaći po trgovačkim centrima ovaj naš kavijar od prasetine još malo pa u klasi kavijara i šampanjca.

O autoru ddrnic

... noting special to say about me, love science , all about computers , hobby in electronics but not recently , love to scuba , new music like tech house and all kind of it ...man of nature , philosophy in build in me ... etc.
Ovaj unos je objavljen u ...homework. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.