Zadnje pismo mojoj vječnoj ljubavi

Eto baš nešto sjedim i razmišljam o svom tom vremenu dok sam pokušavajući dokučiti kako mi je voda protekla kroz prste dok sam ju držao kao da nema više vode na čitavom svijetu. Kao da ne postoje silni oceani prepuni vode i da samo treba iznova zaroniti ruke u tu čarobnu tekućinu i podići taj dragocjeni teret prema licu prema očima kako bi se nagledale svega čuda u toj jednoj jedinoj šaci vode.

Kako da se čovjek posvadi sam sa sobom, da donese tu jednu odluku koja bi mu eventualno spasila život, da se otrgneš od tog užasnog i proganjajućeg osjećaja koji se nalazi između očaja i krivnje kako ga opisuju internet stranice. Kada se pokušavaš sjetiti jednog razloga koji bi još jednom dodao barem mrvicu težine crnila kako bi još više zario nož u svoje vlastito srce, kako bi još jače pojačao intenzitet otrova kojeg si pustio u svoj krvožilni sustav da te ubije, bez obzira na agoniju. Bez obzira na trajanje, bez obzira na sve. Tražiš i kazuješ pred dragim Bogom kako ti je drago da barem On ima tu snagu uzeti sve bez ijednog suvišnog komentara, bez grižnje savjesti dajem mu sve iskreno i predano.

Nisam siguran u kojem trenutku je postalo prekasno. Kaže neki glas u neposrednoj daljini “… da kako si samo malo zakasnio”. No ja znam da sam zakasnio vjerojatno čitavu vječnost. Iz praha si nastao u prah ćeš se pretvoriti kaže narodna mudrost, tako kako je i u mojem slučaju. Na otoku si nastao, otok si bio i na pustom otoku ćeš predati kosti starom Vragu.

Nije dovoljno bilo samo okrenuti se i reći “… kako je nebitno, i da nije bilo vrijedno”, i da je bitno samo ustrajati u onome u čemu su svi ostali uspješni, u okretanju glave od vlastita života i biti ustrajan u odustajanju od svega. Od sebe sama, od ljudi, života…

Dobro. Prođu godine i sve u tebi nekako postane čudno. Nedokučivo je to kako je moguće svašta. No navike su kao pušenje i pijenje kave. Jednostavno shvatiš da imaš jako lošu naviku koju je vjerojatno nemoguće promijeniti. U početku procesa odvikavanja je lako, kasnije je sve gore.

Ipak možda u tom jednom trenutku odlučiš kako je bitno na neki način zaokružiti čitavu tu priču i jednostavno pustiti stvari, život, neka ide svojim tokom. Neka sve ide kako je suđeno. Puno ljudi jednostavno vjeruje u sudbinu. Ja sam jedan od tih. Sudbina te spoji s nekim, kasnije shvatiš da je ta osoba skoro pa najbitnija i jedina osoba koja bi te eventualno interesirala. No isto tako shvatiš da jednostavno to nije moguće. I tako, nakon silnih bitaka skupiš svoj ponos, ili barem ono što je ostalo od njega i kreneš dalje. Nije lako biti poražen i pokušavati si utuviti u glavu da je i to dio svega, dio veće cjeline.

I opet kaže neki glas “… nema veze, tako je kako je” no to ti nema smisla. Pokušavaš shvatiti da iako je utješno čuti tako nešto, imaš potrebu još nešto dodati, oduzeti, zaboraviti. I opet krećeš zbog ljubavi. Braniš ljubav, i shvatiš da više nije u igri samo njeno lijepo lice, tvoja srećica, tvoja maza, tvoja sve. Shvatiš da si zamotao njezin lik u šuškavi celofan poput buketa najljepših i najmirisnijih ruža kao za poklon nekoj jako važnoj osobi. Sebi. Njezin lik ponovno ti dolazi u misli, njezin lik, njezino lice.

I zamišljaš da li se to lice smije, da li je vesela, ili je ozbiljna. Da li ju život pazi. Hoće li biti sretna i željena. Odričeš se vlastite sujete da bi pustio njezin lik u svoju dušu i opet te smeta i opet te uzrujava to što ona više nikada neće biti u tvom naručju. Misliš da ta ruža nije ruža koja samo lijepo izgleda i zamamno miriše, ona bode. Trnje ti se zariva duboko u kožu dok je nježno držiš ne bi li ju čim više držao blizu sebe, blizu svog lica.

Jedino te iz te letargije trgne neko peckanje po očima, nosu, grlu. Sva te ta težina situacije steže kako gorki pelin s kriškom limuna i birtija koja zaudara na dim, prazna trulež, dosada te izjeda dok buljiš u šank, znate taj osjećaj…

I opet onaj neki glas “… nije to bitno, neka… nema veze” kaže. I opet uzimaš to malo utjehe kad i onaj tamo neki glas zna jednostavno da je tako kako je. No opet se buni sve u tebi i izgaraš. Trza ti se lice, pucaju ti kapilare po glavi, tijelu, mozgu. Imaš eksploziju neodređenih emocija. Razara ti se rajski vrt. Poplava ti odnosi ono malo dostojanstva koje ti je ostalo. Gotovo je. Ponovno ti na sve pukotine izlazi sva mješavina emocija. Ljutnja, srdžba, bijes, sreća, zbunjenost, nada, strah…

Pretpostavljam da takva mješavina emocija postoji samo u horor filmovima i nisam siguran što to točno asistenti govore glumcima prije snimanje scene, svi ti silni savjeti, detalji ..”E, znaš kako, ono kao kad se sijećaš bivšeg ili bivše” ono kao kad ti pukne skafander u svemiru, kad izgubiš boce s mješavinom zraka na trideset metara dubine. Ništa strašno, samo može čovjeka zabrinuti.

I znaš da si već sve to prošao. Stotinu puta. I znaš da bi ti trebalo već do sada biti u potpunosti svejedno. I znaš da je tako. I ono kad si baš dobre volje znaš si reći onako usput “… baš sam čudan, normalno da je kasno” i tako to. I počastiš se nekom slasticom, za utjehu, možda kakve grickalice. Bljak.

Želiš pun okus. Hoćeš odojak, hoćeš janjca, pizzu, ćevape što god samo da je nešto konkretno. Želiš se napuniti. Nadimnuti. Popuniti. Popuniti sve rupe u kojima bi mogao preživjeti poneki smrad ili jad. Začepiti i počepiti sve rupe, natočiti, zaliti, ispuniti. No ni to ponekad ne pomaže. Samo znaš kako je grozno biti u nekom krivom filmu, u filmu gdje glavni glumac ima ulogu jadniju i bijedniju od svih sporednih uloga. Toliko o režiji.

Premda znaš jako dobro da si ti taj koji drži olovku i piše svoj scenarij i dobro znaš da si ti taj koji se skriva u sjeni i da si taj koji je opravdao svoje prvorazredne uspjehe kao moralnu priču iz nekog ljubavnog romana gdje je radnja romana vezana jedino uz to kako kada, manje ili više, lik reagira te se misao nikada ne prenosi u sljedeću priču, u sljedeću scenu. Jednom je lik jadan, pa plače, žali, kuka, dura sam sebe. U drugoj sceni je sretan i sav ozaren i pitaj boga što sve nije. A ono sve u sivoj zoni. Sve ono što je bitno, sve ono što bi trebalo povezati sve točke od početka do kraja. To je put. Radnja.

I nije da ne postoji radnja. Ima je. Iako ti život pljune u lice pa ti još drmne ćušku pa još i šamar za svaki slučaj. Ono kad ti se čini kao da si sam na čitavom svijetu koga se sjetiš nego svoje bolje polovice. I znaš da je to ona prava ljubav kad ti ta ista ljubav pruži ruku i pruži ti priliku ustati. Stojiš na klimavim nogama no stojiš i dobro je. Sretan si iako ti obraz bridi od šamarčine koju ti je život baš podario. No nisi sam. I dragi Bog je tu s tobom. Diše s tobom, i zna da li si sretan dok dišeš, dok si sretan, dokle patiš i kako si čvrst kada te život zakuca u parter. Nema te, no taj tračak svjetla u tebi kao kakav iskonski tračak nade daje ti ideju za dalje.

O autoru ddrnic

... noting special to say about me, love science , all about computers , hobby in electronics but not recently , love to scuba , new music like tech house and all kind of it ...man of nature , philosophy in build in me ... etc.
Ovaj unos je objavljen u ...pismo!. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.