Dvadeset…

Što je to sve stalo u tim danima koji su prošli? Što sve stane u dvadeset nečega? Možemo se truditi poštovati zakone fizike no stvari su kudikamo gore. Nije moguće proteklo vrijeme jednostavno obrađivati u istom formatu kao i dokle ga proživljavamo. Dan za dan, sat za sat. Ipak dvadeset može biti svega…

Dvadeset puta sam se u životu porezao i odjednom više nisam bio u stanju pronaći u vlastitom sjećanju kada i kako se to zadnji puta dogodilo. Bio sam jako sretan tom činjenicom. Prestao sam se sakatiti, no sjećam se jednog detalja, a vjerojatno zbog prirode same brutalnosti. Što se dogodilo možda nekom okrene želudac no to je, obećavam bilo potpuno spontano i bez planiranja. Odrezao sam si vršak jednog od prstiju i jednostavno sam ga žvajznuo natrag na mjesto i tako je nekako postao pokrivo mjesta zločina. Još dugo vremena me bolo u oči kako sam to samo mogao tako sam sebi načiniti. No to nije jedini grijeh koji mi leži na duši.

Što sam još dvadeset puta? Mislim da sam barem dvadeset puta u životu požalio što sam imao eskapadu vikendom u smislu da sam se čak, ako se ne varam, uspješno pretvorio u vinsku mušicu. Jednom čak i u vinskog zmaja koji bljuje kiselinu pa sam tako jednom prilikom po povratku kući doslovno spalio pola kvadrata tratine ispred nebodera koji je tijekom čitave godine imao fluorescentno žutu boju, vrag zna od čega. Pa opet nekako kroz tih dvadeset od pozadi u nizu godina ne sjećam se, i kunem se životom, da sam uradio nešto tako što gadno. Ide to vrijeme.

Barem dvadeset puta sam u životu opsovao dragoga Boga no siguran sam da nikada nisam mislio baš na njega. I to mogu reći da sigurno nisam napravio ni kad sam bio siguran da bi krajnji primatelj pošiljke stvarno i mogao dobiti poruku. Ipak nikada to nije bilo onako kao da se baš s rukama prema nebu i prema nekoj zamišljenoj točci tamo gore prema raju, gore pa malo na lijevo, baš kao ono točno tamo. Opet moram priznati da u tih dvadeset godina čak ni dragi Bog više nije mogao slušati moje ribarsko prigovaranje pa je eto čak i on prokrvario na uši pa mi uslišio molitve, i to ne jednom i to ne samo jednu.

Moram priznati da čak nisam niti u tih dvadeset godina zapalio ništa teže od duhana više od dvadeset puta. Oko za oko gledano kad bi se iskreno išao hvaliti pa kad bi se preračunali grami u dane vjerojatno bi bilo više grama/godini nego što je dana u godinama iza mene o kojima govorim od kada je sve otišlo u tri pizde materine. Pa opet u tih dvadeset godina kao da je onaj gore stavio uteg na drugu stranu vage i rekao “Ovo ti je sada na nuli, moš’ ić i hvala Ti na tome.

Dvadeset godina je po jednoj stvari bilo prepoznatljivo. Reklo bi se ‘ostao je pečat’. A to bi bilo dvadeset godina konstantnog dodavanja svega i svačega na onu drugu stranu vage ne bi li se jezičak vage doturao do sredine, do sklada. I sve što se dalo prinesti kao žrtvu na oltar naše gluposti. Daj još malo pa možda svemu dođe kraj. Da li bi Isus bio živ da ga je Juda dvadeset puta zanijekao? Da li je moguće istjerati nemrirne misli iz glave tako da čovjek ima miran san?

Dvadeset minuta straha zbog čega? Kao da je ikada ikoga bilo bitno kako će svijet izgledati nakon tamo nekih dvadeset biločega. Kad se vrijeme pretvori u standardnu jedinicu pa shvatiš da vrijeme ne može biti istinito zato što i nije. Vrijeme je čisto komercijalni alat za prodaju lažnih snova pametnije pameti, brže brzine, jaće jakosti, pametnije pameti. Vidiš da jednostavno nisi u mogućnosti zdravorazumski odrezati svo to vrijeme od sebe kao da ideš na operaciju pa vadiš maligana ili masno tkivo iz svog tjela. Tako. To je to. Platiš, odrežu i moš ić.

Da stvarno je dvadeset godina tamo neki proizvoljno uzet broj koji znači samo onom tko je rekao “Neka bude dvadeset” i iako brojevi isto kao i slova zapravo nisu i ne mogu biti način na koji se nešto organski, nešto ljudski može dohvatiti i prosijati kroz sito riječi pa da dobiješ neku finoću baš svih tih riječi koje onda znače. Imaju težinu. Dodaju same i odnose same. Kao brojevi. Oni imaju težinu. Pozitivni negativni dijelovi pa ih ti spajaj lijepi pali uništi i ponovno dodaj. Nešto kao glupost. Glupost je izgledno čisto prirodna stvar. Kažu ljepota Svemira je u matematičkim otkrivenjima koja su lijepa i skladna.

Niti je lula na slici lula, niti je nešto nepostojano postojano. Bezbojno kao šaroliko, bučno kao tiho, debelo i tanko. I stvarno malo je toga što bi stalo u dvadeset riječi. Možda bi tih dvadeset godina trebalo gledati kao jedan dio koji bi inače bio malo drugčiji a više sličan svim onim propalim avanturama ali spojenim u jedno, matematički. U formi neke umjetničke tehnike jednostavnim korištenjem kolorita kako bi se brzopotezno izveo neki kontrast, sjena, daljina koju proždiru brda i na kraju obzor tamo negdje gdje ti pamet stane. Skoro pa dobra pogodba za neki autogeni trening za ‘otpuštanje’ ili za puštanje zmajeva. Zavežeš problem i pustiš ga gore u nebesa, napišeš onako na jednom kraju zmaja “Pomozi Bože” pa staneš u čudu pa još dodaš “…” jer znaš da jednostavno nemaš prostora za sve te pizdarije koje te žderu. Gledaš tamo gore negdje i već gubiš fokus oko mahnitih kretnji zmaja pa kako gubiš fokus tako i odlaze sve te minute i sati i tako ‘odradiš’ si po koju godinu na taj način.

Da li znam barem dvadeset vrsta gljiva? Možda da a možda i ne. Jednu posebnu gljivu treba paziti. Ima sličnih otrovnih po život. No ide se i dereš po onima isprobanim klasicima, nema greške. Samo trpaš. Hodaš i opet trošiš sate i dane. Nabere se. Interesantno kako uvijek ima jedna kopija od skoro svega na svijetu što te može doći glave. Otrovne biljke, otrvovno cvijeće, otrvovne bobe, gomolji, gmizavci, kukci, pa i ljudi. I vidiš po svemu da je sve što je otrovno nekako lošije izvedbe, nekako iza u razvoju, puno prijetećih boja, sluzavo, kiselo, otrovno vrišti u koji god dio pogledaš. Pa opet misliš da ne, a je. I znaš da je i zato hodaš živ i ponosan. Znaš da su dobre stvari skoro pa u većem broju oko tebe, ali uvijek uloviš onu neku otrovnu i misliš si kako nije ali znaš da je i bacaš ju, okrećeš leđa lošim odlukama i smijuljiš se sam sebi ili onom svom blesavom dijelu koji uporno ne vjeruje, onom vjećnom djetetu u vremenu.

Zapravo kad si malo bolje razmislim shvatiš da si skoro pa svaku stvar, svaki osjećaj, svako sjećanje, svaku uspomenu, svaki detalj, priču, avanturu i svašta nešto barem minimalno po dvadeset puta okrenuo kroz glavuđu. Možda već čezneš da si barem malo na miru od sebe sama tih dvadeset nečega. Minuta, sekundi. No dvadeset godina je jako težak teret koji ti se uvukao u kožu poput smrada kao kad izađeš iz mrtvačnice onaj oštar vonj koji ti se više ureže poput strašnog podsjetnika na konačnost na krhkost tijela, na svo to vrijeme koje prođe u času, dok pucneš prstima. Opet pokušavaš nekako opravdati glupost letimičnim i površnim zbirovima po nekoliko godina. Ma šta ti je pet puta četiri godina? Možda samo dvaput po deset, ili dvadeset…

O autoru ddrnic

... noting special to say about me, love science , all about computers , hobby in electronics but not recently , love to scuba , new music like tech house and all kind of it ...man of nature , philosophy in build in me ... etc.
Ovaj unos je objavljen u ...pismo! i označen sa , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.