Odlazak

Što si dalje to si bliže. Što te manje ima to više vrijediš. Baš kao kripto valuta. Da prošlo je dosta vremena i svo to vrijeme nije bila prepreka za neku vrstu obračuna sa samim sobom. Jedno je kad kreneš micati paučinu i brisati prašinu sa polica sjećanja iz vremena tih vremena kad si bio tamo neki koji ti trenutno odgovara dok liječiš rane. Bio mlad pa bi bio opet mlad ali strelica vremena ide samo u jednom smjeru. Ideš lupati glavom o zid, a ne želiš shvatiti da su zidovi samo u tvojoj glavi. Ta glupost postoji i van inače krutih granica snova i počinje ti zadirati u život, počinje ti stvarati probleme, raste oko tebe obavija te vlastita tlaka poput bršljana koji se nastanio na stablu. Ipak niti jedan od tih vitica ne može toliko visoko koliko ide krošnja i tračak nade leži u toj jednostavnoj spoznaji kako koliko god te koči i stišće ta unutarnja stega vječnog kruga samosažaljenja ipak postoje sjećanja koja rade u kontra smjeru, oslobađajuće, relaksirajuće, inspirirajući…

Kažu ljudi postoje dva suda. Jedan je onaj gdje postoje jednakiji među jednakima i gdje je novac ono za čime se žudi, novac koji je džoker za sve probleme, jamac za ubojice iz nehaja, kondom za silovatelje i nasilnike bez mane. I to da je novac za nešto dobro, nije i žalosno je da svi ti kreteni izgledaju kao trokuti, što si bliže vrhu glave to su tanji i tanji sve dok im srž čitave pameti ne nestane u jednoj imaginarnoj točci ovisno koliko je baza trokuta široka. Što šira baza to je vrh trokuta tuplji. Jednostavno teško je pobjeći od jednostavne geometrije koja vuče korijene iz prirode gdje sve ima smisla i gdje sve na neki način ulazi točno u ona mjesta i šupljine gdje je to unaprijed eonima određeno. Da tako je to.

No što je s onim drugim sudom? Onim vječnim, onostranim, sakralnim, vanzemaljskim? Tamo kao u onoj dječjoj seriji postoje kuće od čokolade i gdje su prozori od marmelade, tamo svatko radi ono što hoće tamo gdje raste razno voće. I ja osobno vjerujem da je taj sud zapravo onaj kojega se svi trebaju na neki čudan način pribojavati. Ne zbog moguće kazne stričeka s bradom već zbog prijetnje nepoznatog oblika i sadržaja. I baš zbog te neke opreke koja nije onog trećerazrednog oblika bršljana koji te ovija i guši iz dubine tvog jastva već potpuno suprotno. Razbija te u sitne komadiće i reciklira tvoj obrazac do potpunog rastakanja te tvrdoglave uobrazilje doživljaja samog svijeta oko tebe. Ne radi u smjeru sažimanja već u smjeru rasta gdje si ti i taj bršljan i to drvo i zrak i sve između i sve iznad i sve ispod.

Druga runda, ne na šanku već u sred čela

Drago mi je što se sve dogodilo baš tako kako je. Prijatelji prije svega, znam to čitavo vrijeme no naravno da se i volimo kao prijatelji, barem se nadam da te nije ubilo vrijeme kako je pokušalo izubijati sve živo u meni no nisam se dao. Ostao sam živ i veseo baš zato što te nikada nisam odlučio pustiti da nestaneš. Isprva je bilo tako kako je bilo. One glupe stepenice sam zadnje dvije godine gledao svaki puta kada sam odlazio do ureda. Svaki dan i svako jutro i po nekoliko puta.

Ne želim, barem ne svjesno, zvučati ili ostaviti dojam kao da nešto prigovaram ili da se nešto bunim. Tako je kako je. Imala si pravo kad si uzela škare i prerezala film koji je postao dosadan postao je šablona. Odlično. Hvala ti na tome. Točno na vrijeme. Ipak jedan dio mene ostao zacopan ko’ konjina u tvoje sve. Od glave do pete, skladno, umjereno, elegantno, šarmantno… Jednostavno ne postoji nešto što bi me ikada moglo živcirati, barem onu tebe koje se sjećam, koju volim o kojoj se sanja. Nije sad prikladno da se baš toliko otvaram no moram ti priznati da bi ti trebalo biti posebno drago kao čovjeku i kao komadu da postoji tako netko tko te s toliko pažnje čuva u balonu od sapuna tamo negdje unutra na sigurnom. Nisi zaključana. Znaš. Ne bih to dozvolio. Dapače baš suprotno. Puštam te da dođeš i odeš baš kad ti je to želja, onako kako ti odgovara, onako kako najviše voliš. Ljubav je, znaš, kad pustiš drvo neka raste, plod neka padne i opet čitav se ciklus ponavlja. No ne i sa nama. Žalostan sam jako ružica moja. Nisam bijesan, kako bih to mogao, nisi ti kriva što ti se nisam dopao najviše na svijetu. I da znaš da baš me briga što je tako kad te ja volim bez obzira na to što ti to tako više ne doživljavaš. Možda sam postao potpuni stranac, mrlja na papiru, požutio papir iza ormara, ogrebotina na namještaju. Ono što više niti ne primjećuješ ono čeka više nema je praznina popunjena nečim bitnim, nečim važnim.

Ipak moraš si sam urediti ama baš sve u svom životu. Ono što voliš nositi od modnih detalja, što jedeš, čime se sladiš a što ti se gadi, od čega bježiš, pred čime si malen. Uzeti život u svoje ruke jest nešto što možda i nikada ne uspijemo napraviti do kraja do neke konačne forme i sadržaja. Lupaš, tupiš, guraš, mučiš se i bez obzira koliko je kvalitetan taj uvijek poluproizvod prihvaćaš ga takvog kakav je. Tvoj život nikoga se ne tiče. Malen si, čudan si, zadrt si, lud si, kakav god da si najbolji si takav kakav jesi. I to vrijedi. Čim prije se naučiš nositi svojim demonima kako ih zovemo iz ljubavi, tim bolje. Što prije napraviš junaka ili antijunaka od sebe tim bolje. No postoji jedno oprečno mišljenje koje kaže da nije dobro prvo donositi preuranjene sudove jer kasnije ti oni samo smetaju na oprečan način kod promišljanja i zdravorazumskog prosuđivanja. Dakle reklo bi se čistom pameću bez predrasuda i samo hrabro uz argumente i dobru priču.

Znam. Možda si misliš da sam dobro izrastao. Nisi me vidjela u mojim bitkama isto kao ni ja tebe u tvojim. Razišli smo se tamo još davne dvije tisuće i prve godine oko sedam navečer, kraj ljeta. Vjerujem da si danas ponosna što si nas zapravo spasila od nas samih. I zato te beskonačno cijenim. Nisam se prepustio trenutku i obilježio taj događaj kao neko zlo, kao nešto krivo, pogrešno, naopako. Bio je to trenutak prepun emocija kao svi naši sastanci prije toga, mnogo puta prije i svaki je bio još jedna iskra više koja je zapalila vatre koje dan danas plamte i gore kao buktinja.. i to je dobro. To liječi.

Ti si rekla da se ne sjećaš kada sam te pitao kada smo se po prvi puta upoznali. Ti i ja. Bila si još malena djevojčica, nekih tri godinice. Beba koja zna hodati sama. Ja hahar od pet šest godina. Ti za glavu niža, ja već pravi klinjo prije kretanja u osnovnjak. Čisto ludilo. Šetnica, groblje. Ti sa svojima ja sa starom. Ti zaostaješ ja te zaustavljam, naši pričaju. Pitam te “Daš mi pusu?” -“Ne dam” kažeš i tu staje sve. Sekunda koja mi se i dan danas čini kao čitava vječnost na koju sam se sam sebi obećao tebi prije nego sam te pitao, znaš onaj dan u kuhinji, ono pitanje od milijun kuna. Da moraš prije takovih stvari odlučiti i promisliti o onom trenutku pred oltarom kad svećenik pita “Da li ćeš ju voljeti u dobru i u zlu i sve dok vas..”

Ne. Obećavam ti da nikada nisam niti stvarno htio da te ono baš baš zaboravim skroz do kraja. I znam da sve ovo možda zvuči patetično no dobro znaš da nikad nisam bio dobar s riječima. One su nekako kratke a rečenice su ponekad predugačke pa se smisao uvijek nekako izgubi između redova. Između tebe i mene. Između gore i dolje. Između lijevog i desnog. Srca i mozga. Koma kažem ti. Nije to normalno ljubica moja draga da ti se to dogodi pa tako ostane. Nit’ ti moja niti ja tvoj. Niti si ti meni blizu niti sam ti ja blizu za podršku. No ja vjerujem da postoji nešto između dvaju svjetova. Ljubav je sveta. Bez puke ljubavi sve bi bilo bezoblično. Onako kako bi bilo meni da te nisam upoznao. Hvala ti za sve godine koje si mi nesebično poklonila. Uvijek si mi bila pri srcu ružica jedina. I neka si ti meni dobro. Neka te uvijek čuva dragi Bog. Neka te čuva četa anđela, a život neka ti bude haljina od dima.