Odlučio sam uništiti nešto. Dobro možda nisam baš htio da uništim sve no tijek misli koji je doveo do potpune destrukcije ‘finog’ tkanja sjećanja bio je u potpunosti razarajući.
To jutro odlučio sam da prekinem sve unutarnje spone i misli koje su godinama složile zakučastu čipku sačinjenu od svih onih profinjenih trenutaka koji se povezani tankim vezama u jedan mozaik sjećanja. Pomislio sam na prvu da sam ovaj puta baš pretjerao s mentalnom holografijom no prizor je bio i više nego zapanjujući. U prvi tren pribojavao sam se vlastitog nagona koji me je tjerao u tom još bunovnom stanju odmah nakon što sam jedva otvorio oči rano ujutro. Baš je to jedan od onih trenutaka kad te iz laganog sna probudi neka pojava između sna i jave. Trgne te kao neki udarac, ono kao kad ti se drema popodne ili oko podne pa te baš baca na sve strane i imaš uvijek onaj blesavi film kao da ti noga sklizne s rubnjaka uz cestu te se okreneš na tumbe. Čisti vertikalni katapult. Otvaraš oči i gledaš unezvijereno oko sebe i pitaš se gdje si, gledaš nešto ispred sebe u nepoznatu smjeru, zabezeknut skoro pa očajan jer se ne možeš sjetiti što je bilo…a bilo je…dobro…hmm. Nema veze.
No ovaj puta kao i još poneki put stvar nije otišla u blido. Tu je i gledaš u to nešto. Nešto što bi trebalo predstavljati fantazmagoriju nečega kako sam već rekao što bi trebalo u trenu razbiti uništiti, smlaviti u prah…
Sjedim i razmišljam, skoro pa s već gotovom odlukom donesenom sijaset puta tijekom svih tih godina. Polu zgrčen na pola puta između jastuka i popluna palom na krilo i podbočenih ruku koje kao da ih je odjednom uhvatila kronična skleroza pa svaka pod nekim svojim čudnim kutem. Tako kako neki psihodelični tetris koji se pokušava postaviti između čudo stvari odjednom. Da li sam to budan, sanjam li, gdje sam, odluka… moram brzo donijeti odluku prije nego čitava drama nestane. Ruke savijene u grču od napora dok se držim u polu uzdignutom položaju, biti ili ne biti pitanje je sad. Povlačim se, pogled se bistri. Guram rit unazad prema uzglavlju i uspostavljam kontakt s ovozemaljskim životom i u glavi ono…
Napokon se opuštam. Spuštam već napola drhtave ruke na krilo, mičem nervozno poplun sa sebe. Nemir. Što da učinim. Imam fantastičnu fantazmagoriju vrijednu, reklo bi se milijun kuna. To… mogu…razbiti… Bila je to zadnja fiksirana ideja koja se propinjala nijemo iznad prizora u kojeg još uvijek na pola u snu gledam kako polagano blijedi kako se stvari vračaju u normalu. No dojam je još uvije prejak.
Ipak da. Olakšanje. Blis i gotovo. To je to, pomislio sam. Baš divno. Ponekad je kako kažu oni malo stručniji čekić poput kista ukoliko se koristi na kreativan način. Destrukcija vodi do pobližeg uvida u detalje uništenoga. Vidiš kako je što sačinjeno. Iz nutrine. Više ne postoji ona barijera koja dijeli voajera od ženskara, šegrta od majstora. To je to. Blis i gotovo…
Osjećaj spokoja i mira. To je to pomislio sam i opušteno od početka seanse napokon spuštam gard, ramena se sama spuštaju kao da je netko potegao ručicu za hidrauliku i čitava scena postaje meditativna, opuštena, idilična. Bam i gotovo je. Sve te godine nemogućnosti iznalaska načina kako se pobogu riješiti svega toga iz glave i eureka. Često postoje neke tehnike izbacivanja nekog pritiska ili nezadovoljstva ‘iz sebe’ na način da jednostavno počneš urlati, vikati, galamiti, mlatarati, udarati po jastuku, krevetu, vratima bilo po čemu samo da izbaciš iz sebe sav taj bijes, frustraciju, jad pitaj boga što sve ne vreba tamo negdje ‘ispod’ u našim dušama.
To je to pomislio sam i tako opušten i gorljiv za rezultatom koji tek slijedi taj dan, možda i tjedana mjeseci, a tko zna možda se i ulovi pa ostane taj trenutak zauvijek. Sveobuhvatan i sveprisutan. Vjerojatno sam po možda već koji puta prije u životu doživio stanje blaženstva. Ako je to bilo kao začep onda sam se upravo uneredio po čitavom krevetu do pola sobe, tko zna ako je tko gledao slučajno prema mojem katu vidio i smeđ slap kako se prepun euforije kotrlja kao lavina preko ruba balkona, prozora malih i onih velikih. Totalni trijumf i sreća. Čisto prsnuće boja kao nakon kiše kad se pojavi duga. O Bože kakvo olakšanje!
Planinu će pomaknuti samo onaj
tko je na početku pomicao kamenčiće.
Kineska poslovica
I tako krenuo je i taj dan. Popila se kava. Udahnuo se jutarnji zrak okupan ranojutarnjim žarkocrvenim suncem s horizonta. Kakvo jutro. Kakva eskapada. Čista petica. Sjedim pušim smotanu cigaretu i razmišljam no…ipak nešto…nije kako bi trebalo. Što se to dogodilo?
Ponekad mi je žao što ne postoji neki robotić ili kamera koja ti kao muha leti oko glave i konstantno te snima. Sve. Izraz lica. Broj bora. Dužina novo naraslih dlaka po glavi, obrve, trepavice, krmelji. Sve. Pa tako i da sam baš taj trenutak kad sam se zapravo zagledao da sam upravo polomio sve. Kad kažem sve to onda znači baš baš sve. I sve ono što je dobro i sve ono što je loše. Kao da bi dok roniš u pećini prerezao uže po kojem se trebaš vratiti na mjesto urona. Kao da baš prije nego što bi se počeo negdje na autoputu nakon puknuće gume odvezao iz sigurnosnog pojasa. Ne znam kako bih opisao taj trenutni horor koji je prožimao čitavo moje biće. Kao trovanje nekom kemikalijom od koje nisi siguran za posljedice. Strašno.
Nema. Gledam i ne vjerujem sam u svoje zlodjelo iz nehaja. Izbezumljen kao da sam odjednom pokidao ama baš sve što je bilo vezano uz sve to. Sve što je bilo povezano, sve što se nadovezivalo, sve što je prethodilo i sve što se događalo nakon svih tih godina kao da odjednom više ništa nema smisla. Pomislio sam ‘Ubio sam ljubav!’ i istog trena sam požalio. No onaj osjećaj pobjede jednom jednostavnom šaradom jednom skoro pa spačkom vrijednom spomena pa čak i sve ove priče. Da. Učinio sam upravo to. I onda sam po ko’ zna koji puta nanovo shvatio da sam sve to već prošao i skoro pa uvijek došao do jednog te istog i jedino mogućeg zaključka, a to je da se to ne može napraviti samo tako. Ljubav nije nešto što su ljudi izmislili radi tamo nekakvih romansi, radi kupovine ruža, radi bombonjeri. Ne ne ne.
To je ono nešto sveto u što se jednostavno ne dira. Čudan cvijet koji ne voli da ga netko uznemirava dok on isijava i zrači svježinom i ljepotom. Nije ti to kao nešto naše prosto ljudsko pa da se s time može kako ti se prohtije. Ne. Jedinstvo. Povezanost. Odnos. Sve za sebe a opet na neki način spojeno skupa u jedno. Skoro pa sâm bitak rekao bih. Lijepilo koje drži sve to skupa na hrpi. Na okupu. Ne smiješ samo tako kao tebi se dopala ideja da si zamisliš tamo neku propalu farsu komadom stakla i bam…odee…nema više. Gotovo je. Nije gotovo ali ne da ti Vrag mira. Moraš. Derneš i ko’ ga fućka. To je to. Sekundarno olakšanje. Digestivni slapovi teku rijeke sreće, duga svićka, sve svjetluca. Disko. Eto mislim da bih mogao usporediti prijelaz između pakla i raja kao prijelaz sa bonace u diskoteku. U početku ti je super. Ona dosadnjikava viroza poizbacala sve živo iz tebe na sve rupe i one gore i one dolje. Nadam se da sam napokon uspio dočarati živopisnost doživljaja.
...dRNA; kvarkovi, riječi i svemroni 